Tužaljke 3:1-20

Ja sam čovjek koji poznaje nevolju pod batinom Božjeg bijesa. On me natjerao da hodam u tami, bez tračka svjetlosti. Svoju je ruku podigao na mene, ponovo i ponovo, po cijele dane. Meso i kožu mi je istrošio, kosti slomio. Opkolio me i okružio gorčinom i nevoljom. Natjerao me da boravim u tami poput onih koji su davno pomrli. Ogradio me zidom, da ne mogu izaći, okovao me teškim lancima. Pa i kad vičem upomoć, gluh je na moju molitvu. Zapriječio mi je put klesanim kamenom, moju je stazu iskrivio. Kao medvjed iz zasjede, poput skrivenog lava, odvukao me s puta, rastrgao i ostavio bespomoćna. Nategnuo je svoj lûk i postavio me za metu svojim strijelama. Isprobadao mi je utrobu strijelama iz svoga tobolca. Cijelom svome narodu postao sam na podsmijeh, po cijeli dan pjevaju mi rugalice. Gorčinom me nasitio i pelinom napojio. Zube mi je razbio na šljunak, bacio me u prašinu. Moja duša izgubila je mir, zaboravio sam što je sreća. Zato sam rekao: »Nestala mi je snaga i sve čemu sam se nadao od BOGA.« Sjećam se svoje nevolje i lutanja, pelina i otrova. Sjećam ih se dobro i duša mi je potištena.