Job 14
14
Job nastavlja besjedu
1Čovjek koga je žena rodila malo dana ima i pun je nevolja.
2Nikne poput cvijeta i bude posječen, i bježi kao sjena i ne ostaje.
3A ti, zar i na takvog oči svoje otvaraš i dovodiš me sa sobom na sud?
4Tko li može čisto izvući iz nečistog? Nitko!
5Pošto su njegovi dani određeni, kod tebe mu je broj mjeseci njegovih, ti si odredio granice njegove koje ne može prijeći,
6odvrati se od njega da može počinuti, sve dok kao najamnik ne dovrši svoj dan.
7Jer ima nade za drvo, kad se posječe, da će ono opet potjerati i da mladice njegove neće stati.
8Iako mu korijen i ostari u zemlji i panj njegov umre u tlu,
9no kad okusi vodu, ono će propupati i pustiti grane kao sadnica.
10Ali čovjek umire, i trune. Da, čovjek predaje duh, i gdje li je on?
11Kao što vode iz mora nestaju i bujice presušuju i sahnu,
12tako i čovjek legne, ne ustaje više, sve dok nebesa više neće biti, neće se probuditi, niti se podignuti iz sna svojega.
13O, kad bi me htio u grobu sakriti, kad bi me zaklonio dok ti gnjev ne prođe, kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš!
14Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti? Sve dane svoga određenoga vremena čekat ću, sve dok mi promjena ne dođe.
15Ti ćeš zvati, a ja ću ti odgovoriti: ti ćeš se zaželiti djela ruku svojih.
16Jer ti sada brojiš korake moje; zar nećeš paziti na grijeh moj?
17Moj je prijestup u vreći zapečaćen i nepravdu si moju prišio.
18I zasigurno se gora ruši i nestane, i stijena se odvaljuje s mjesta svoga,
19voda kamenje troši, a ti ispireš ono što raste iz praha zemaljskoga i uništavaš nadu čovjekovu.
20Nadvladao si nad njime zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otposlao ga.
21Sinovi su mu poštovani, a on to ne zna; i oni su poniženi, ali on to o njima ne shvaća.
22No tijelo njegovo bit će bolno na njemu, i duša njegova u njemu bit će tužna.”
Trenutno odabrano:
Job 14: BKJ
Istaknuto
Podijeli
Kopiraj
Želiš li svoje istaknute stihove spremiti na sve svoje uređaje? Prijavi se ili registriraj
Copyright © 2011, UDRUGA STABLO ŽIVOTA